Dragoš Kalajić u društvu ’Crnih aristokrata’
KAD PLEMIĆI IGRAJU PO RITMU ROBOVA
Zaslugom Federika Felinija i njegovih filmova, reflektori medijske pažnje su hronično usmereni na spektakle dekadencije i poroke rimske ’crne aristokratije’. U taj svet Dragoš Kalajić zašao je slučajno ili namerno, ali je video nešto što je prevideo Felini. Evo šta.
U vrtu rimske rezidencije ambasadora Norveške, na prijemu u čast odgovarajućeg nacionalnog praznika , društvu gde sedim neko privodi i prepušta jednu mladoliku, ali bezličnu plavojku praznog pogleda i mrzovoljnog osmeha. Iz okeana dosade skačem na noge i prihvatam njenu punačku ruku za odsečni rukoljub, kako je to verovatno jednako žustro i kruto činio i moj otac, sudski oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije, na balovima u Oficirskom domu. Dok mi pruža ruku, ostavljena gošća sama sebe ponosno predstavlja, s jakim američkim naglaskom:
Ja sam princeza Kolona!
Lako mi je zaključiti da je pridošlica postala princeza pukom udajom za princa Kolonu, čije rodoslovno korenje potiče iz humusa Rimske imperije. Istinski plemići nikada se ne predstavljaju svojom titulom. Dok, po španskom protokolu, polažem simbolični poljubac na ruku tačno santimetar iznad površine, krajičkom oka ironije tražim, te nalazim, prelepi, hladnomodri pogled grofice Marijele Alberini, ambasadorke Berluskonijevog pokreta Forca Italija u diplomatskom koru Rima, i vidim kako me nemo moli da gošću poštedim propitivanja o njenoj tituli. Nekoliko časaka ranije, kada sam pokušao da društveni razgovor povedem ka nekakvoj obali zanimljivosti, ona mi je ljupko došapnula salonsku preporuku, uz usiljeni osmeh:
Na ovakvim mestima nisu uputna dublja ispitivanja stvari. Konverzacija treba stalno da se održava na površini, jedva dotičući stvari, samo da bi se od njih odbijala dalje.
LJUDSKA PRAVA NA POSLEDNJU CIGARETU
Smestivši gošću u baštensku stolicu, predajem se ponovo užitku koji je pokojni, ali nezaboravni Beograđanin Aleksandar Lončar zvao ’brčkanjem u plićacima ljudske gluposti’. Užitak prekida neko ružno dahtanje koje čujem iznad svoje glave. Okrećem se i vidim suvonjavog starca koga je tu priveo, pridržajajući ga u mukotrpnom hodu, mladi poslužitelj iz redova treće svetske mase imigranata. Jedna staračka ruka drži naslon moje stolice, kao brodolomnik slamku spasa, a druga je oslonjena na štaku. Ponovo skačem na noge i nudim umirućem najbližu stolicu, u koju ga smeštam uz pomoć crnih ruku s besprekorno belim rukavicama.
Upućujem pogled učtivosti licu starca da vidim ima li drugih potreba. Ono nosi duboke tragove izmučenosti koja izgleda kao da više potiče od nekog hroničnog nezadovoljstva sobom nego od godina i bolesti. Nosi retku, kratku bradu, što više liči na znak lenjosti i zaparloženosti nego muževnosti. Svojim crnim, naljućenim očicama luta po licima prisutnih kao da od njih traži nešto što zna da neće dobiti. Kažem mu:
Recite, čime Vas možemo poslužiti?
Iz bezobličnih usta, uprljanih staračkom penom, otrže se zov u pomoć:
Ima li neko da mi udeli jednu cigaretu?
Spremno vadim i otvaram kutiju cigareta Sobranie. Ona koja mi se predstavila kao princeza Kolona prekorno se oglašava:
Ti znaš da ti je pušenje zabranjeno!
Ispošćena ruka princa Kolone drhti nad ponuđenom slašću, ne usuđujući se da je uzme, ali nevoljna da se povuče. Pitam dušebrižnicu da li njena zabrana potiče iz američkog moralizma ili iz zdravstvenih razloga. Čujem kako se ona samo brine o zdravlju princa. Iskoristivši zanetost svoje supruge razgovorom sa neznancem, princ kolona grabi jednu cigaretu iz otvorene kutije i potrže konačni protivrazlog:
Pa i na smrt osuđeni imaju prava da popuše bar jednu cigaretu!
Prinosim mu plamen koji mi traži mašući po vazduhu kažiprstom kao da je magično ocilo. Dok duboko udiše prvi dim, on gleda suprugu izazovnim pogledom podsmeha i mrskosti, kao da mu je ona smrtni neprijatelj kome je uspeo da umakne, pronašavši zaštitnika. Obaram pogled porivom neke postiđenosti, ali ga u tom kliženju naniže zaustavljaju ružne mrlje od hrane na svetlom odelu prinčevom.
Što ste se tako zagledali u moje odelo? Ne dopada Vam se?
Ne, lepo Vam pristaje, samo sam malo iznenađen što nosite svetlo odelo… Mislio sam da pripadate ’crnoj aristokratiji’.
Princ Kolona naglo se uspravlja iz bolesne pogrbljenosti i zariva crnilo svog pogleda duboko u moje oči:
Otkud vi to znate? I ko ste, zapravo, Vi?
NOSE CRNINU OD 1870. GODINE
Malo ljudi danas zna da izraz ’crna aristokratija’ izvorno ne označava rimsko plemstvo koje pati od krajnje desnosmernih, reakcionarnih i ’nazadnih’ skolonosti, kako se to obično misli i piše. Rimsko plemstvo deli se na ’crno’ i ’belo’ od vremena poraza branilaca vatikanske države pod navalom snaga masonskih ujedinitelja Italije. Onaj deo plemstva koji je ostao veran Svetoj stolici i načelu ’Bog je kralj’, odlučio je tada da u znak žalosti zbog poraza branilaca papske države, 28. septembra 1870, zauvek nosi samo crninu.
U istinsko značenje sintagme ’crna aristokratija’ uputio me je, davno, princ Đuzepe Pinjateli, raspitujući se imam li da mu pozajmim crno odelo za audijenciju kod pape Pavla VI. Bilo ga je sramota da on, potomak slavne loze ’crne aristokratije’, koja je Crkvi dala mnoge kardinale, pa i pape, pred papu izađe bez tog znaka večne žalosti. Iskreno rečeno, žalio nije, obuzet hroničnom strašću samoponižavanja i samouništenja. Svoj duh je kvario namerno govoreći, te i misleći, najgorim psovačkim jezikom rimskog plebsa iz četvrti Trastevere. Svoje telo i svoj um razarao alkoholom, a preostali imetak je traćio na izdržavanje preskupe igračke, noćnog kluba Blue note, na Lungoteveru, posvećenog isključivo oglašavanju ritmova američkih robova iz Afrike. Dovodio je u svoj noćni klub i plaćao najčuvenije jazz muzikante s obe strane Atlantika, ali su oni svirali u vazda praznom ili polupraznom prostoru. Jazz je odavno bio izašao iz mode.
Pokušavao sam da ga odvratim bar od te mazohističke strasti, objašnjavajući mu zašto su američki okupatori Evrope nastojali da nametnu Evropljanima jazz umesto klasične muzike. I zašto je, po nalogu američkih okupacionih vlasti, jedan jazz orkestar svirao i vršio nuždu na grobu Riharda Vagnera. Princ Pinjateli upiljio bi prkosno u moje oči pogled svog plavetnila, činilo mi se sve bleđeg i bleđeg, rastvaranog u rekama alkohola:
Boli me patka za Vagnera! Zabole me ona stvar i za Jevropu.
Jedino ga je bolelo – i to sam umeo da cenim kao lep znak živosti plemenitaškog ponosa – što je neka glumica bespravno uzela i koristila njegovo slavno prezime za reklamiranje svojih telesnih draži i umeća. Pokušao je pomoću advokata i sudskog procesa da dotičnu odvrati od uzurpacije tuđeg, ali je sud stao na stanovište da tužitelj nema prava da drugima preči slobodu biranja umetničkog pseudonima.
PRINC PINJATELI U AUDIJENCIJI KOD PAPE
Jedne noći predložio sam mu kao poslednji spas bar iz finansijske propasti da zatraži audijenciju kod pape Pavla VI:
Tvoja loza zadužila je Crkvu ne samo kardinalima i papama već i velikim materijalnim darivanjima tokom vekova. Sad bi Crkva mogla da ti se malo oduži. Mogao bi od pape da zamoliš neku prigodnu, počasnu službu pri Svetoj stolici, koja vuče za sobom i određene prinadležnosti kako bi bio na visini uloge, samo što bi se u tom slučaju morao odreći nepriličnog noćnog kluba.
Složio se i poslušao me, ali samo dopola. Kako se razglasilo da je papa zakazao audijenciju princu Pinjateliju, nagrnuli su raznorazni komercijalisti da mu predlažu unosne poslove i obećavaju velike provizije. Papa Pavle VI primio ga je široko raširenih ruku, naširoko razlažući svoje pamćenje velikog duga Crkve spram loze Pinjateli. Potom je ljupko pitao:
Sine moj, šta mogu učiniti za tebe?... Slobodno reci i želja će ti biti ispunjena!
Princ Pinjateli je silom inercije progovorio trasteverinskim dijalektom.
Pa eto, sveti oče, imam jednu… kao praktičnu ideju. Crkva ima mnogo zemlje. Je l’ tako!? I ona se obrađuje, dakako. A za to je potrebno đubrivo. E, tu Vas čekam, jerbo imam jednog prijatelja koji ima fabriku što gi proizvodi baš veštačko đubrivo. Mlogo jefitino ako je za Crkvu. I sad, evo, da gi si dogovorimo: možete Vi da mi sredite da Crkva kupuje đubrivo samo od mog prijatelja i tako da bidnemo svi zadovoljni?
Prema neveselom pričanju naknadno opamećenog princa, saslušavši ga – pretpostavljam sa rastućim užasom – papa Pavle VI je dao znak da je audijencija završena, te ga je uputio da se sa svojom ponudom obrati prvom sekretaru, a taj ga je odmah poslao nižem službeniku, koji mu je ljubazno pokazao izlaz iz Vatikana.
Tek na odru, odeven u crno odelo, okružen rodbinom nalik jatu tužnih gavranova, princ Pinjateli vratio se tradiciji koja obavezuje. Položivši jednu crnu ružu na odar i zastavši da odam nemu poštu njegovoj seni, pomislio sam da samo taj čas povratka i prinčeva patetična odbrana svog prezimena opravdavaju vreme i trud koji sam uložio u prijateljstvo.
FELINIJEVO RUGANJE
Ono što moj pogled osobito privlači živim primercima evropske aristokratije makar je simbolično otelotvorenje dve najplemenitije osobenosti Evropljana: prezir nesebičnosti spram pretnji smrti kojim su sticane verodostojne titule plemstva na ratištima i herojska borba protiv neumoljivih sila prolaznosti stvari i pojava, najsažetije osvedočavana slikama rodoslovnih stabala što probijaju taloge stoleća i milenijuma, povezujući one kojih više nema s onima kojih još nema, rastući istrajno ka suncu istine.
Federiko Felini nije shvatio suštinski pedagoški i andragoški smisao aristokratije, prikazujući je karikaturalno u filmovima Sladak život i Rim. Odenuo je sve glumce rimske aristokratije u crno, po uzoru na američke, petparačke horror filmove, samo da bi je nagrdio, ne znajući značenje te crnine. Rugajući se aristokratiji, on se nesvesno narugao onom najboljem što je Evropa pružila na poprištima etike.
Premda je bio imun na levičarenje, Felini je tu postupio kao tipični levičar, lišen bilo kakvog pozitivnog načela, opsednut sadomazohističkom strašću negacije života. Obrušio se bednom porugom na jadne ostatke sveta koji je poražen još daleke 1789. godine u katoličkoj Evropi i 1917. godine u pravoslavnoj Evropi. Već krajem osamnaestog stoleća slavni mislilac Kontrarevolucije Antoan de Rivarol je opazio: Današnji plemići su samo aveti svojih predaka.
Uostalom, nije neophodno biti čovek istinske desnice, dovoljno je biti samo čestit čovek, pa znati da u polemikama i najvećem protivniku valja pružiti najbolje oružje samoodbrane. Aristokratija je u Felinijevim filmovima lišena prava na iskaz svoje istine i na odgovor.
Doduše, aristokrati koje je Felini tada pozvao da zaigraju sebe u Slatkom životu – listom su se odazvali, počevši od osiromašenih potomaka loze Odeskalki, koji su potrebama snimanja filma posudili i svoju zapuštenu feudalnu palatu kraj mesta Basano di Sutri. Potom ih je sve odreda javno ukorio Heraldičko-rodoslovni odbor korpusa italijanskog plamstva. Da je pisac ovih redova imao priliku da ih brani pred rečenim odborom, istakao bi, kao olakšavajuću okolnost da su okrivljeni delovali porivom plemenitaške velikodušnosti, odazivajući se potrebama zajednice. Nisu oni krivi što su rođeni u doba vladavine potreba za samoponižavanjem čoveka i za negacijama života.
U INAT AMERIKANKI
Ko ste, zapravo, Vi? – ponavlja princ Kolona, ali naglo klonuo, zagledan u ostatak cigarete Sobranie, dodajući:
I kakva je ovo… crna cigareta, sa pride zlatnim filtrom? Ništa bolje dosad nisam popušio.
Kažem da sam Srbin i da je to ruska cigareta. Princ Kolona upiljuje svoj pogled u moje oči, kao da je upravo u tom trenutku otkrio u meni komunističkog ’bandita’:
Bio sam za vreme rata na službi u Dalmaciji… i Crnoj Gori. Hrvati su bili grozni, ali ni vi Srbi se niste šalili.
Baca opušak na tlo, naglo menja izraz lica u molećivu slabost, te, zaigravši po vazduhu prstima desne, ispružene ruke, traži mi nestrpljivo novu cigaretu. Spremno otvaram crnu kutiju sa zlatnim grbom ruskog carstva i pružam mu, te pripaljujem novi užitak. Požudno udahnuvši dim, princ Kolona gleda u suprugu izazivački, ali zamišljeno, kao da smišlja još goru pakost. Potom čujem šta je smislio da napakosti kćeri pobednika Drugog svetskog rata. Dok suprugu gleda pravo u oči, iz njegovih starački razlabavljenih glasnih žica izvija se tiho, hrapavo i nemuzikalno pevušenje početne strofe koračnice mladih fašista: O mladosti, mladosti, o proleće lepote!
DRAGOŠ KALAJIĆ 1943 - 2005
