Druga strana stvarnosti

To da se Zemlja "ipak okreće" prometnulo se, evo, u to da se okreće sve brže i da je čovječanstvo, naraslo preko svih očekivanja na šest-sedam milijardi, sve užurbanije, nervoznije, napregnutije i zabrinutije. Kako odoljeti smrtonosnom ritmu u vremenima u kojima sin majci ne vjeruje? Ako i umakneš stresu i smrti od šloga, kapi i kljenuti, već će te sačekati kakav rak il' koja druga mukla boljetica, već će ti hemija, hitnja i genetika doći ruse glave.
Kažu da nije zgorega usred tranzicije, povremeno a tek onako, otići u bolnicu, posjetiti nekog svog, rođenog ili poznatog. Kad nakon viđenja čovjek izađe napolje, život mu se (vlastiti) naglo učini lakšim i podnošljivijim. Koliko sutra, naime, sve će biti i gore kad i zdravlje, kao struja ili hljeb, poskupi, a nema razloga da ne poskupi ono bez čega se ne može. Od čega bi živjeli naši monopolisti?
Povremeno, a sred žurbe i jurnjave, u eri privatizacije valja otići i na groblje. Tamo i samo tamo jedan do drugoga još leže veliki bogataš i puki siromah. Možda će se jednog dana i to izmjestiti pa će svi bogataši ležati u istom kvartu, kao na Beverli Hilsu, a sirotinje (bar mrtve) neće ni biti ili će sva biti u istoj zajednič-koj jami. Naravno, čim napustimo grobljansku ogradu mi se hitro dajemo u lov na slavu, moć i bogatstvo jer saznanje da ništa zemno na drugi svijet ne možeš ponijeti traje samo dok si među pokojnima.
Ponekad, svakako, bez obzira na kurs evra, treba otputovati i u drugu, tuđu zemlju. Upoznati drugačije ljude i njihove jezike, običaje i hranu, muziku i istoriju... Čuti drugačije argumente, saslušati suprotno mišljenje. Možda bi mnogo toga bilo sasvim drugojačije da smo češće iz svoje ljušture pomaljali nos, osluškivali drukčije glasove, da smo znali ono što nismo.
Nema, navodno, gore stvari od dosade. Od toga su, kažu, osim socijalizma, propali i stari Grci, onako savršeni. Zar bi primitivni, sirovi i divlji Rimljani ikad nadvladali Ahejce da ovima nije postalo dosadno u njihovoj jednoličnoj vječnosti, u uvijek istom životu? Jer kad se potroše heroji, kad ponestane avantura, rizika i neizvjesnosti i jedini cilj postane penzija (ili berza), znaj prijatelju da se nisi imao rašta ni roditi ni umrijeti.
Na sreću sve je to još daleko od nas.

Goran Babić, 28.10.2007. www.blic.co.yu